colorlin.gif

Logo2 Copyright (c) 1985 by Berezina Matokovic

DOBRILA
I.

RIČI

Words (Split cha dialect)
Les mots (dialecte de Split)
Palabras (dialecto de Split)

colorlin.gif
Plet.gif
ISBN 953-97611-1-5
Fala materi i papi

PROSLOV
Pripomoč

Promocija
Slik1142

Odjeci
Prid puno godin
Lipa vrimena
Leroj mi je lito

Pozatemen
Pinku lipi (zaudobjeni) riči
colorlin.gif
Plet.gif
P r o s l o v - I
<--- --->

Ljubo Stipišić Delmata
ZBJEŽIŠTE RIJEČÎ U RIČÎ

Pred nama je knjiga pjesnikinje Dobrile, još jedne čakavske vezidbe u stoljetnom nizu začinjavaca na ovom kamenitomu plavetnomu Iskonu: od salonitanske antike do ranokršćanskoga Solina, pa do gradnje Spalatuma svega tri stoljeća poslije Krista. Je li se umjetnicima ovaj zadani prostor inim ljepotama posebice obistinjuje u mnogovrsnim umjetničkim izričajima i višerazinskim oporbenjaštvima, mudrosnim povijesnim prilagodbama - da bi svoj sedamnaeststoljetni hod po užarenom ugljevlju, po rubovima morskim i utamničeničkima iznalazili iznašašće biblijskoga Izlaska čudesnim hodom preko mora, svih smjerova tuđinskih galija s obveriganin našin galijotima. Eto, tu su ponikli duhovi iz glasnicâ vjetrovâ koji mimoilažahu rasprsnuća tuđih jedara, pa u nesklonim okolnostima morâ i zavodničkih aveti uobličavahu krikove u zbježište riči, u govorenje jucko, u posebnjački čakavski idiom u kojemu su naraštaji dometali, dohranjivali i pohranjivali svoje stoljetne zakračunate tajnovite sjene sjećanja. I dični Hektorović razgorjevaše:

O Splite čestiti, ku si sriću imil,
da s' vazda njizdo ti razumnim ljudem bil !


Izgovarana čakavska rič bila je i bdila uz svoje zapisivače, uz ono u žiteljima sveto i bitno, a tijekom nesklonih vremena zbog inih novih, ne samo socioloških okolnosti, počešće zaboravljeno, a rado prepričavano. Je li doista, kako hoće vjerovati Fran Finžgar, najveća umjetnost pisati istodobno i za narod i za inteligenciju. Stotini doktora, kaže, govoriti nije teško; stotini seljaka lijepo govoriti najveća je umjetnost... Naša pjesnikinja, a predstavljena pseudonimom Dobrila, obuhvaća u, naoko, malahnim krokijima čakavske krajolike duha i mudroće, obuhvaća nevidljivi ambijent iskonskoga i običajnoga, tradicionalnog - i nadometano bolno alogično pomaknuće u suvremeno, sociološko i filozofičko; to je, čini se, valjano učinila i za one prve starosjedioce, a i one potonje, jer u stihovima - međašnicamâ ukiva Odu prostoru gdje žitelji iščekuju tajanstva iz prošlosti i proroštva koja se još ne ostvariše, i nedostižno buduće, da im dopusti toga se prisjećati.

Likarija

Vas se svit lipote
sakrija ovod
likarija


(str. 42.)

Naš sugrađanin, vrli znalac čakavskoga, poglavito splitskoga govora, dr. Radovan Vidović uočava, a to se odnosi i na sljedbeništvo Dobrilino, da..."splitski govor ne razlikuje č i ć. To je malne, kaže uvaženi znalac, neki glas po sredini, više č...".

Dobrila je probesjedila ponajvećma intuitivno kao dijete Velega Varoša, i asimilirala č, makar ga današnji govor ponešto omekša. Akcentuacija se ponegdje suproći s primorsko-čakavskom i kontinentalnom-štokavskom, no nije je označila. Naime, tijekom dugih desetljeća ponešto i ponegdje ublažavalo se i zaoštravalo akcentuiranje raznovrsnim utjecajima uokrugu nastambî i splitskih poljâ, pa nije čudno da je Velovarošanin akcentuirao istu riječ malčice drukčije negoli Lučanin, a udaljen svega nekoliko stotina metara. No, jedni i drugi držeći svoju porodičnu tradicionalnu popudbinu Ričî nad svakodnevnim oltarom rada i umora, žalosti i nadanja, ophodili su i obred govora, taj svoj nasljeđeni duhovni brevijar istosti. Kuća im bî kao u svijetu simbola: hram, svetište i jedina središnjica. Tako bî i velovaroška kuća naše Pjesnikinje upravo ona nastamba iz psihoanalitičkih otkrivanja gdje prostori kuće su duhovni ambijenti kod različitih razina psihe djeteta i odrasloga ukućanina. Vanjski dio kuće predstavlja čovjekovo priviđenje, ono duboko nejasno, a u strogoj stvarnosti svijeta neutemeljeno; krov kuće predstavlja glavu i duh i pjesnika i sanjača, njegova duhovna i dušekružna motrišta, dok niži katovi označivaju razinu nesvjesnoga i ono neosviješteno i neznano u tamnim nagnućima psihe čovječje; kuhinja u analizi Jungovih sanjača simbolizira alkemijske promjene, psihičke pretvorbe, duhovna izrinuća koja vode unutrašnji razvoj. Dobrila možda nije bila potunice svjesna da će svojom znatiželjom ponovno dodirnuti sve te davne prostore svoga djetinjenja, da će u njima otkrivati i naknadno stihom razumijevati rašćenje prostora svoje duševnosti.

Konoba

U konobi jema puno škancij
škartoci teče rokeli karte
pršut panceta muškadur rešeta
bačve o masti brašna alat o dide
libri nakrcani u kantun

(...)

(str.13.)

Otkrivajući prostore nastambe djetinjstva Pjesnikinja otkriva naporedo i prostore svoga duha. Višeputno napovijeda skale i skaline, jer upravo ta oživljena dječja zanesenost, to stubište bî ne samo njeno simboličko penjanje, napredovanje, usredotočenje prema spoznaji i mogućemu preobražaju, već bî uzdignuće iz razine konobe prema višemu da zakorači u utihu sobice na katu, u mir više duhovne egzistencije.

Kamara

(...)
jena kočeta livo jena z bande
(po dva skupa jeno gori jeno doli)
crni stolič pripun libri
pletena tavajica o krpic
lapiši karta na kvadre za nauk
di čejad ni bisna
ni kuča ni tisna

(...)

(str.11.)

Više vratâ presjecaju ovu duhovnu kuću djetinjstva, dakako, ne samo velovarošku, jer vrata su ujedno mjesto prijelaza i prolaza između dvaju duševnih stanja, dvaju svjetova: poznatog i nepoznatog, između svjetloće i tmine, bogatstva i bijede. Vrata su simboličko ukoračenje u novo, bilo tko o njima pisao, bilo što o njima snivao. I kroz njih, ta vrata, silazimo iz toga kućnoga mikrokozmosa, toga jastvenoga utočišta, silazimo u dvor, u počastan i ujedno podčinjeni svijet odraslih.

Dvor

Dvor o igre
meju kamenin kučan
vela pelegrinka ništo zidiča
skalinada treso balatura
čučin šoto skal
crtan kredon ujokolo konala


(str.10.)

U ovim stihovima žive i oživljuju judi prenapučeni trudon i viron, radon i grijon, smijehom i psovkama, s nejasnim podrijetlom stida. A to svekoliko i proturječno treba opravdati samo rad, kao da su ovi ranoranioci bili poodavno prenositelji Carlyleve sentencije da je (...) blažen onaj koji je našao svoj rad, i neka ne traži drugog blagoslova ...

Za steč šolde

Obišnin judin ni lako
lanpadu pri zore na posal
za pinku munite


(str.5.)

Ako se nikad ne osvrnu na svoje pretke, ljudi se ne}e radovati ni svojim potomcima - napu}ivao je Edmund Burke, no taj naputak je duboko i odavna bio utemeljen u pona{anju ne samo splitskoga, nego i ponajve}ma srednjedalmatinskoga `itelja, i to mo`da ponajvi{e od ranoga srednjega vijeka u zakonicima bratov{tinâ, udrugamâ crkveno-svjetovnoga zna~aja.

Velovaro{ka bratov{tina svetega Kri`a bî osnovana daleke 1439. i ravnala je svojim pravilnikom, matrikulom, tim ~vrstim moralnim naputcima dru{tveno i duhovno opho|enje, pa taj oporu~ivani moral izvire i iz Dobrilinog stihovnoga "Ja".

Ja

(...)
izrodija dicu i ranija i
(...)
dica su partila svojin puten
sidin prid ku~on na banak
si~an se {etimani o mladosti
~a je `ivot vengo mi`erja


(str.5.)

Pohvalio bi splitski vinogradar susjedovo polje: Je mu vinograd kâ crikvica! Ili : Vinogradu je potribita molitva, ali i motika! I ona: Ku}e triba koliko za glavu sklonit, a poja koliko o~in more{ zapasat...! Tako je promi{ljala te`a{ka fameja, ali ne zbog pohlepe za dobrima, ve} im to polje bija{e jedino izvori{te prinosa, a k tome jedinomu dobru vrvile su s neba nevere i gromatanja, a iz zemje gusine i {korova`i; i sve te nenadinje i bezna|a pratila je ~ovi~ja vira i nevira, pogledívanje u sinjale nad Merjan goron, i molitva u jedan glas cile fameje uokrugu za stolon.

Lako za vas tamo

Poja su daleko
poza Gospe o Poji{ana
nika do~ nika se vrnit
uza tovara polaga{ko
nogon prida nogu
s Merjana zvon Svetega Mikule
~uje se na dale~inu


(str.5.)

I me|e i polja, i ba~ve, karatili, dobar glas o dobre obitelji, i prinove, i mise zadu{nice, i "Bra}o, brata sprovodimo" iz glasnicâ bratimâ-kantadurâ bijahu naznake nenadinjâ da bi se vjera i praznovjerica umno`avale u po~ovje~enju `ivu}ih, da im taj malocjen trud preto~en u suze ne bî uzaludan.

Ba{~ina

Poza babe osta je Molitvenik
i malo Raspe~e o driva
{oto ku{ina


(str.16.)

Mudrovao je starosjelac: Pri smakni cilo selo, vengo mu dricat obi~aje! Nesklona povijest nije mu dopustila govoriti tibetskom mudro}om: Odreci se r|avih obi~aja, makar potjecao od tvojih otaca; prihvati valjan obi~aj, makar potjecao od neprijatelja; ne uzmi otrov, makar ga majka nudila, prihvati zlato, makar ga nudio protivnik ... Jer nova razdoblja na ovim prostorima uskoro donose nove sociolo{ke i migracijske pretvorbe; a na{ starosjedilac ho}e po{to-poto protiv svojih realnih i neminovnih promjena, ho}e silovito ustaviti svoje vrijeme, u kojemu jedino sebe prepoznaje. Stoga }e i na{oj Pripovjeda~ici na pragu zrelo}e nu`no izmicati sazivanje u stihove onih neko} ~vrstih rodbinskih i drugih sveza, a koje su umna`ale osje}aje i osje}anje pojedinca, utkivale ga u obiteljsku ~vrsto}u sa znanim i neznanim daljnjim ro|acima, bli`im i daljnjim pokojnicima.

Fameja

(...)
sve mi se isprikomi{alo
vatan konce
pripoznajen jude
lipo je bit fameja o {esta


(str.21.)

Porodica i obitelj u tradiciji ne samo ovoga grada predstavlja prvu domovinu, domovinu srca sa nekim neznanim tajnama koje povezuju nevidljivim stoljetnim nitima krvnih predakâ i duhovnih uzdanicâ, povezuju obljetnicama ro|enjâ, kumovanjâ, kr{tenicama i prvopri~esnicama, korizmenicima i kumovima, vjen~anícimâ i maslinovim granama - do ukopi{nih novenâ kad se osan dan molilo uza posteju ukopanega, uz trepere}i stijenj vo{tanicâ, a u bojin ku}an preminulih uz petrolejski tub.

Nono

Nono je bija pa~ifi{ta
ni ti i~ u rat kontra judi
i fuma je sumpor sagorija
none ostala s pet gladni just
(...)


(str.19.)

Stihom "Nono je bija pa~ifi{ta" Dobrila blago procjenjiva o politi~koj prjesno}i na{ih oporbenjaka, o njihovom trezvenja~kom domoroda~komu naspram svekolikih i vi{ezna~nih, po~esto varljivih i nedosljednih previranja.

A none su doista bile tihe vladarice u tom mikrosvijetu, u prostoru izme|u mu{kar~eve strogo}e i odlu~nosti; bijahu poput nebeskih vilâ koje odraslima, a poglavito dje~ici vidaju du{evne boljke ponikle zamr{ene u klupku tu|ih nerazme|ivanih dvojbi izme|u prekora~enih ophodnja i strasti.

None

(...)

o rabitnega dana a i o nedije
zaburdi`ala bi do grobja
sidila podan bora o mrtvi
do glav najdra`ji
i brojila Krunicu za spas du{


(str.19.)

Dobrila po~esto, ne iznimice spominje: Otac, Pape. Otac je simbol velebnoga zna~enja ravnatelja, poput nebeskoga Oca; Otac je praslika posjedovanja, nadmo}nosti i svekolikih nedosti`nih vrlina. Otac se ni u svetim knjigama, a ni u literaturi ne prezrcaljuje u odsjaj Majke, jer Otac je zakonodavac; Otac ra|a potomstvo koje ra|a novo, i mi te`imo postati mo}ni poput toga Oca, toga zemnoga Oca koji posjeduje nejasne, a naslu}ene vrline nebeskoga Oca, i mi njima hrlimo.

Ve{tit

O
prve `urnate
papi roba za ve{tit
~ekan prove brez pacjence
i prvi |ir isprid fameje
(...)


(str.20.)

Dobrila zamje}uje o~eve tradicionalne skrbî za brojnu obitelj, jednostavno, a dojmljivo poput Ode, lagahno, alegori~no o sve te`emu bremenu na sve pogrbljenijim le|ima toga hranitelja.

Papino brime

P
ape bi ariva priumoran {kican
(mater nas je u{u{kala pri vrimena)
ma bi nas diza i pita o ji~u
svakega na svoje kolino
dili bi kruv i teplo ji~e s nan
pribiti uz tepla njidra
jubimo ga o gu{ta
ligamo brez prisil


(str.20.)

Te poticajne Dobriline emocije u obitelji, u toj mikrostanici djetinjstva, mogu se razumjeti silinom `elje kojom budni~ari.

Vrime je

T
ribalo bi vazest lapi{
i Rvacki Misal notat
o mojiman
babi i didi
noni i nonu
o devetero dice
(~etvero s druge bande)
(... )


(str.16.)

Majka je u svijetu simbolizma duhovni princip izra`en u `enskomu obli~ju. Roditi se zna~i iza}i iz maj~ine utrobe; umrijeti zna~i vratiti se u utrobu majke zemlje. Majka je u svijesti ~ovjekovoj sigurnost uto~i{ta topline, nje`nosti, hrane, ro|enja, odr`avanja i povjerenja za sigurno pohranjivanje smrtnoga daha. Majka je povezana i sa simbolom môra jer môre i zemlja simboli su maternice `ivota, maj~ina tijela.

Mater

K
ad bi priknja
mater bi vazela ga~e
lu{ijala i
ra{~enila na dva {~apa
i pu{~ala ji su{it se podan grilj
svu no~ bi pipala
prva u`gala oganj
puvala u {paker
mavala gozdenin {unpre{on
~ekala s ~iston priobukon
teplon kavon
brez ri~i


(str.7.)

@ivljenje uz bolne radosti ra|anja, uz odve} u~estalo, ne samo sa splitskih zvonika, njihanje boli u brecanju zvona o ukopu dje~ice, one najmla|e, i one koja umirahu u porodu sa majkama, pa je mudrost puka donekle ubla`avala i olak{avala utu`njenoj majci kad bi `alitelji navra}ali na utu`njeni prag doma}ina i ~ak ~estitali na smrti djetetovoj: "^estitamo van {to ste danas u nebo dobili jo{ jenega angela koji }e iz raja molit za vas i di~icu va{u". Tako je puk tugu smrti malog pokojnika utkivao i pribrajao svima ranijim upokojenima u onostranom svijetu, tuma~e}i da ovom, iznebuha, smr}u obitelj je u onostranom duhovnomu molitvenomu dobi}u, pa bi tu`ni doga|aj barem mal~ice blijedio svoje tragi~ne obrise.

Korut

P
okopat jeno dite je privi{je
ukopat pet du{
nima mire o `alosti
crikva je kalmo
za tu`nu mater `enu


(str.21.)

Povrh dvora i rodbinskih pomaganja i zadjevica, posjedovanja imovinskoga kod na{eg domorodca, treba pro}u}iti kao zalihu, obranu od mnogovrsnih nenadinja, bole{}ina i drugih ude}ih himbâ jer radin ~ovik postaje pri ol poslin gubilac, pa stekao koliko mu drago, pa to makar preko mjere skupo platio `urnatama, suzama, jubavju ili strahovanjen da od nemilosrdnih to sve ne izgubi: od finanacâ, od zemljoposjednikâ, pod strogo}om odmjeravanih i davanih prinosa vlastohlepcima i `upanima. Zato, taj na{ radini gubilac nije nikada o~ekivao ni htio postati drugome gazda, za razliku od one njema~ke narodne: Ja poma`em seljacima da stanu na noge, i oduzimam im konje.

Na cencu

P
rosti mi ~a ne kapin
stine bli{~idu u fibri
bodu dra~e
lozje po`marano
Molitvu za kapjicu vode Vele~asni
tako van Onega gori
isekane su gustirne ~atrnje
krepat ~emo ka be{tje


(str.7.)

Dobrila u mnogolikim protimbama obiteljskim i susjedskima, unutra obitelji, dvora, ulice i grada nije samo prisutnica, ve} i tanko}utna stihovna kroni~arka, pa tanahnom osjetljivo{}u pristupa tim stalnostima ljudske naravi, gotovo zadanih te~evina i nemira kao pristalost na nejasno podrijetlo kobi u genetskim naslije|enim sklopovima, bilo u svezi ku}â i dvorovâ, skalina i kamara predakâ, i jo{ nero|enih, `ivu}ih i jo{ neukopanih. I u stihovima tako hrli i taj na{ predak prema magli~astom egzistencijalnomu, i posr}e svojim brodolomom prema pristani{tu mogu}eg posre}enja, da bi postupno prekrajao sje}anja na povrede makar u mogu}u zavist o tu|oj budu}nosti.

Povjerujmo La Rochefoucauldu: Na{a zavist traje du`e od sre}e onih kojima smo zavidni... Doista, ovdje su emocije i uspomene, vijesti i naga|anja izra`avane govorom, a manjim djelom i pismom. Jezik je bio glasnik generacijâ, djelovanja, oblikovanja uvjerenja, razre|ivanja uvjerenih zavjetovanja, i be{}utnosti, psovkî i predanja viri Bo`joj, ratovanju i pomirbi.

Fjaba

D
vi {kojke bli{~idu
ujtile jo~i
fjaba
za Rvacko srce


(str.39.)

Otuda podrijetlo mnogih neopovrgnutih poluistina i nedokazanih krivda i veli~ajnih doga|anja koje prepri~avanjem potonu{e u mitove kao sveta po~ivali{ta tradicionalne sigurnosti. Kratko izre~ena poruga ili pohvala u stihovima pomnjiv je odgovor pri~ljivcu, a koju bi prepri~avali nakratko kao hitri vjetrenjast argument, ~e{}e poput aforisti~ke dosjetke, pu~ke "batude".

Batuda

R
e~ina na mu{ki~u
kako triba
na cukunu
priko svake mire


(str.39.)

...U onom {to se ti~e ljudskih stvari ni smijeh, ni pla~, ni ljutnja nego shva}anje - savjetovao je mudri Spinoza, ali u na{im nastambama, u srcima oja|enih, vojuju mo}ni zbog podjele mo}î, u kojoj ve} postoji neutemeljena protuvrije~nost, jer jedni ho}e stalno nad oja|enima ve}ma ja~ati svoju dominaciju a to je neprirodno, a stoga paradoksalno trajno a neostvarivo. Ovdje, u uli~icama dopirali su tek blagi zapusi Goetheove jeke: Oni misle da se sva|aju, a oba osje}aju da nisu u pravu.

No {jora no

K
arala se
drmala se kamara
buba {~ap
sudac se zlamenova
(...)


(str.21.)

Je li prepirka naj~e{}e uzrok {tono bi jedna strana pri prepri~avanju ili ustaljenoj ophodnji u nekom opisivanju pretjerala, mal~ice izokrenula onaj jezi~ac na neumoljivoj vagi naslje|enoga senzibiliteta, i ustaljenih uzusa eti~koga, izokrenula bi ono {to zajednici oduzima povjerenje u istinitost, u njezinu nepromjenjivost, u njezinu pravednu i posljednju rije~; jer ako bi joj se otela ta kategorija nepobitnog, istinitog, oduzeo bi joj se i smisao vje~no}e.

Jid

G
ren
polaga{no
prizlovojno
mu~in


(str.42.)

I to pre{u}ivanje, ta mukom ste~ena {utnja je naslje|ivani miraz od do{ljakâ-zavojeva~â, tujinâ i Tur~ina, Mle~ana i Puji`a, Ma|arona i Fran~e`a, ta sveta {utnja bî braniteljica ustima da neobuzdano ne progovore gnjevnim srcem, pa se ta usebnost utkala i u intimno, i u obiteljsko svagdanje. Majke bi k}eri svjetovale pred odlazak u novi dom:

Usne su ti - mu~i,
zubi su ti - klju~i !


Zacijelo su stihovna prisje}anja oplijenila Spli}anina i Spli}anku i u njihovim pjesmama i monfrinama, tajnim sastancima u poljima me|u lozama i kozama, u pogledivanjima za vrijeme obreda i pogreba - kao da taj na{ svijet nije `ivio podaleko Dideotova prispije}a ... da ljubav li{ava pameti one koji je imaju, a daje onima koji je nemaju ...

Da nije jubavi

U
vatili smo i di se jubidu
u {kuribandi
itamo pelegrinke i ~i~ke
ma se ~i~aju ka {enpje
jema bit da je jubav ni{to lipo


(str.5.)

Za{to na{i pjesnici ~akavci po~esto ostaju izvan svijeta literature? Zar je dio odgovora to, {to o{troumna pera nemaju dovoljno snage za dijalektalno vje{ta~enje, a ni domoroda~koga zanosa da ukora~e i upoznaju tu posebnja~ku vrijednost `ivljenja u neposrednim nijansama ophodnjí u krugu i du{okru`ju postojanja ovog `itelja zauzlanog u zadanu sudbinsku ~injenicu vremena, lokacije, vlasti i razvla{}a, strasti i sputanosti; da tu svekoliku energiju prate u groteksnim pritocima, u ra{~lanjenim sli~icama, u prasje}anju na plavetnosti razbitog zrcala neba. U novim komunikacijskim iznalascima svijet Dobrilinih `iteljâ u novitetima svakodnevnice, postupno }e se naru{avati. Nije ~udno {to zate~eni domorodac nije dospio sveta~kom tiho}om nadi}i svoj podsmjeh na prve dolaske stranaca; ne, to nije mogao nadi}i ni molitvon ni motikon.

Fure{ti

N
e zaudobidu
njanci jenu kako ne triba
itadu se ri~iman
na jarpu su
javjadu se radijiman
{porkajedu


(str.35.)

Ljubo Stipišić Delmata

--->

colorlin.gif
Plet.gif
Home Page Created by: bmatokov@public.srce.hr
Republic of Croatia